Sindrom sagorijevanja među zdravstvenim radnicima u pandemiji bolesti covid-19

19. siječanj 2022. / Newsletter br. 01/2022.

SINDROM SAGORIJEVANJA MEĐU ZDRAVSTVENIM RADNICIMA U PANDEMIJI BOLESTI COVID-19

Autori: Dr. sc. Stipe Drmić, dr. med., Lea Murn, KB Dubrava, Klinika za psihijatriju 10000 Zagreb, Avenija Gojka Šuška 6

Izvor: Hrvatski časopis zdravstvenih znanosti , Vol. 1 No. 1, 2021., 1: 25-29, DOI : https://doi.org/10.48188/hczz.1.1.6

Preuzeto: https://hrcak.srce.hr/broj/20452

Sindrom sagorijevanja na poslu (engl. burnout syndrome) rezultat je kroničnog stresa na poslu, uz korištenje relativno neučin- kovitih strategija suočavanja sa stresom, a mnogobrojne studije provedene na medicinskim sestrama i liječnicima potvrđuju kako su mu posebno izloženi zdravstveni radnici. Tijekom pandemije bolesti COVID-19, zdravstveno osoblje postalo je izloženo i dodatnim stresnim čimbenicima, što povećava mogućnost razvijanja sindroma sagorijevanja. Ovaj pregledni rad donosi najnovije podatke o stopi prevalencije sindroma sagorijevanja u zdravstvenih radnika (medicinskih sestara i liječnika), prije i za vrijeme krize izazvane virusom SARS-CoV-19, te razmatra čimbenike koje utječu na razvitak sindroma sagorijevanja, s ciljem identificiranja čimbenika koji djeluju protektivno na mentalno zdravlje zdravstvenih djelatnika. Prikupljeni podaci u brojnim studijama potvrđuju kako je od velikog značenja pravovremeno razviti strategije prevencije, liječenja i rehabilitacije osoba sa sindromom sagorijevanja, čime bi se održalo mentalno zdravlje medicinskog osoblja, ali i kvaliteta skrbi koja se pruža pacijentima unutar zdravstvenog sustava

Sindrom sagorijevanja

Sindrom sagorijevanja (engl. burnout syndrome) prvi put spomenut je 70-tih godina prošlog stoljeća, prilikom proučavanja emotivnog distresa u radnika koji se bave pomagačkim zanimanjima u zdravstvu (1). U tadašnjih radnika primijećena je emocionalna iscrpljenost, negativni stavovi i osjećaji prema klijentima te nesigurnost na području profesionalnih kompetencija. Kreiran je i psihometrijski instrument za dijagnosticiranje poremećaja - engl. Maslach Burnout Inventory (MBI), koji je i dalje zlatni standard za utvrđivanje postojanja poremećaja sagorijevanja (2, 3).

Prema trenutno važećim međunarodnim klasifikacijama (MKB-10, Međunarodna klasifikacija bolesti i srodnih zdravstvenih problema, 10. revizija i DSM-5, Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje (engl. Diagnostic and statistic manual of mental disorders, 5. izdanje), sindrom sagorijevanja se ne opisuje kao zasebna kategorija, već se može koristiti dijagnoza Poremećaj prilagodbe. U 11. reviziji Međunarodne klasifikacije bolesti (MKB-11, koja stupa službeno na snagu 1. siječnja 2022.), sindrom sagorijevanja nije klasificiran kao zdravstveno stanje, nego kao profesionalni fenomen, kojeg karakteriziraju tri dimenzije: 1. osjećaj iscrpljenosti ili iscrpljenosti energije; 2. povećana mentalna udaljenost od posla ili osjećaj negativizma ili cinizma vezanog za posao (depersonalizacija); 3. smanjena profesionalna učinkovitost. Sindrom sagorijevanja rezultat je kroničnog stresa na poslu, uz korištenje relativno neučinkovitih strategija suočavanja sa stresom (4).

Simptomi sindroma sagorijevanja su i teškoće koncentracije, razdražljivost ili emocionalna nestabilnost, nesanica, bolovi u mišićima, vrtoglavice i palpitacije. Ti simptomi trebaju biti prisutni barem dva tjedna, moraju uzrokovati značajnu patnju sa smanjenom radnom sposobnošću te se ne smiju odnositi na drugu dijagnozu ili zlouporabu psihoaktivnih supstanci (5).

U pomagačkim zanimanjima sindrom sagorijevanja je češći, što se tumači visoko postavljenim ciljevima i idealima u svakodnevnom radu te dnevnim opterećenjem koje nadilazi stvarne kapacitete za suočavanje sa stresom (6).

Istraživanja pokazuju kako su medicinski djelatnici izloženi puno većoj razini stresa na radnom mjestu u odnosu na opću populaciju u normalnim okolnostima, te su izloženi većem riziku od psihosomatskih bolesti (7-9). Ipak, osoba izložena stresu još uvijek koristi razne strategije suočavanja sa stresom, ima volje i motivacije da se bori, ali kad dođe do sindroma sagorijevanja, osoba osjeća veliki gubitak motivacije, nema više želju ići na posao, intenziviraju se psihičke i somatske tegobe te ima osjećaj kao da se više nema snage boriti.

Zdravstveni radnici, medicinske sestre i liječnici pripadaju zanimanjima koja imaju najveće postotke sindroma sagorijevanja, što je dodatno povećano krizom koju je izazvala pandemija bolesti COVID-19 (10). Tijekom izbijanja SARS-CoV-2 virusa, zdravstveni radnici suočavaju se s povećanim psihološkim pritiskom, što se očituje u većim razinama stresa, anksioznosti i depresije, pa i psihičkim poremećajima (11, 12). Burnout u zdravstvenih radnika utječe na osjećaj sreće, odnose, zadovoljstvo karijerom i brigu za pacijente, a nažalost, prema studiji iz 2021. publiciranoj na Medscapeu, povećana stopa sindroma sagorijevanja rezultirala je i povećanom stopom suicida liječnika, što govori o nužnosti otvaranja diskursa na društvenoj razini o sindromu sagorijevanja u zdravstvenih radnika (13).

Pojavnost i rasprostranjenost sindroma sagorijevanja među zdravstvenim radnicima

Epidemiološki podaci o pojavnosti i rasprostranjenosti (tj. incidenciji i prevalenciji) sindroma sagorijevanja govore o visokom postotku zdravstvenih radnika u burnout sindromu, posebice u krizi zbog pandemije bolesti COVID-19. Limitirajući čimbenici za istraživanja su dijagnostika burnouta preko samoocjenskih upitnika, a često su zdravstveni radnici, koji se odluče na sudjelovanje u istraživanjima o sindromu sagorijevanja, upravo oni koji su mu najizloženiji te je zbog toga njihov udio potencijalno viši (15).

O visokim stopama sindroma sagorijevanja i prije pandemije bolesti COVID-19 govori meta-analiza iz 2018. godine, kojom su obuhvaćena 182 istraživanja objavljena između 1991. i 2018. godine. Prevalencije sindroma sagorijevanja među liječnicima su bile: 67,0% (122/182) za ukupno sagorijevanje, 72,0% (131/182) za emocionalnu iscrpljenost, 68,1% (124/182) za depersonalizaciju i 63,2% (115/182) za slabo osobno postignuće (10). Od 2013. godine, Medscape objavljuje rezultate godišnje ankete među liječnicima u Sjedinjenim Američkim Državama koje ispituju učestalost simptoma sindroma sagorijevanja, kao i anksioznosti, depresivnosti i suicidalnosti. Prema izvještajima, stopa burnouta među liječnicima ima trend rasta od 2013. godine, a zdravstveno osoblje koje je i prije krize izazvane pandemijom bilo u velikom postotku zahvaćeno sindromom sagorijevanja, može očekivati značajnije posljedice krize na mentalno zdravlje (14).

Sindrom sagorijevanja i pandemija bolesti COVID-19

Zdravstveni radnici pokazali su najveći rizik od štetnih psiholoških reakcija tijekom pandemije bolesti COVID-19, dok je izravni kontakt s infekcijom koronavirusom povezan sa značajnim porastom stresa među medicinskim osobljem (16). Medicinsko osoblje na prvoj liniji je pod povećanim psihološkim opterećenjem tijekom pandemije, s višim razinama stresa, anksioznosti i depresije od medicinskog osoblja druge linije (12). Međutim, osjećaj stigmatizacije nije izravno povezan s rizicima od infekcije i najzastupljeniji je među medicinskim sestrama i pomoćnim medicinskim osobljem (16). Meta-analiza Batre i suradnika iz 2020. godine, koja je obuhvatila 65 studija i ukupan uzorak od 79.437 sudionika, pokazala je prevalenciju anksioznosti od 34,4%, depresije 31,8%, stresa 40,3%, posttraumatskog sindroma stresa 11,4%, nesanice 27,8%, psihološkog stresa 46,1% i izgaranja 37,4%. Analiza podskupina pokazala je veću prevalenciju anksioznosti i depresije među ženama, medicinskim sestrama i osobama na prvoj liniji borbe protiv pandemije, za razliku od nižih prevalencija u muškaraca, liječnika i zdravstvenih radnika na drugoj liniji (17).

Razine stresa pri suočavanju s biološkom prijetnjom kao što je COVID-19 u zdravstvenih radnika, potencijalno mogu izazvati i posttraumatski stresni sindrom, kao i povećati stopu psihosomatskih bolesti (18, 19). Osim psihičkih simptoma, medicinski radnici na prvoj liniji imaju veći rizik od zaraze virusima i iznenadne smrti i poremećaja povezanih s prekomjernim radom, uključujući kardiovaskularne bolesti (20).

Uz povećane stope rizika i više vrijednosti u Maslach upitniku o sindromu sagorijevanja, emocionalno iscrpljenje i depersonalizacija pozitivno koreliraju s dobi, spolom, zanimanjem, bračnim statusom, duljinom staža u struci te stupnjem obrazovanja. Varijable dobi (< 29 godina), zanimanje (medicinske sestre), bračni status (nevjenčani), godine staža u struci (< 5 godina), niži stupanj obrazovanja bili su povezani s višom razinom (21). Još neka istraživanja govore u prilog kako pandemija ugrožava psihološku dobrobit najmlađih i visokokvalificiranih stručnjaka (16).

Medscapeovo istraživanje iz 2021. godine o sindromu sagorijevanja i stopi suicida liječnika tijekom pandemije bolesti COVID-19, koje je obuhvatilo 12.338 ispitanika različitih specijalizacija, pokazalo je kako je 42% ispitanika u sindromu sagorijevanja, od čega je 79% navelo da je bilo u burnoutu i prije pandemije bolesti COVID-19, dok je 14% liječnika imalo misli o samoubojstvu. Više je žena nego muškaraca izloženo burnoutu (51% naspram 36%). Od 29 različitih specijalnosti, najugroženiji su liječnici koji rade u jedinicama intenzivnog liječenja, infektolozi i reumatolozi. Ukupno 20% liječnika zadovoljava kriterije za dijagnozu kliničke depresije.

Čimbenici koji su tome pridonijeli su nedostatak zaštitne opreme, teški uvjeti rada, zahtjevno radno vrijeme, žalovanje zbog preminulih pacijenta i promatranje patnje obitelji pacijenata. U usporedbi s Medscapeovim istraživanjem provedenim 2016. godine, vodeći razlozi nisu se puno promijenili - previše birokratskih poslova, previše sati rada, manjak poštovanja i nedovoljna kompenzacija rada.

U studiji iz 2021., kao česti načini na koji se liječnici nose sa sindrom sagorijevanja izdvojene su tjelovježba, razgovor s bliskim osobama, izolacija, spavanje, slušanje glazbe i konzumacija brze hrane i alkohola (13).

U 2020. godini, u Sjedinjenim Američkim Državama 54% medicinskih sestara i tehničara bilo je u burnoutu (22). Medicinske sestre su izložene psihosocijalnim rizicima koji mogu narušavati i psihičko i somatsko zdravlje zbog stresnih uvjeta, a upravo prolongirani stres može dovesti do sindroma sagorijevanja (23). Među medicinskim sestrama gratifikacija empatijom, kao i iscrpljenost u empatiji i sindrom sagorijevanja imaju visoke stope, a negativno su povezani sa stupnjem ostvarenog obrazovanja medicinske sestre (24). Zbog toga je vrlo važan protektivni čimbenik psihosocijalnih rizika emocionalna inteligencija, koja se povezuje s psihičkim i fizičkim zdravljem, zadovoljstvom poslom, povećanom odgovornosti na poslu i smanjenjem stope burnouta (23). Također, u pregledom radu iz 2020. godine s temom sindroma sagorijevanja u medicinskih sestara, kao prediktori izgaranja izdvojeni su veliko opterećenje, vrijednosna neskladnost, niska kontrola nad poslom, loša socijalna klima/manjak socijalne podrške i nedostatne nagrade za rad. Ostali čimbenici koji su u literaturi klasificirani kao prediktori sagorijevanja bili su nizak/neadekvatan broj medicinskih sestara, ≥12-satna smjena, mala fleksibilnost rasporeda, vremenski pritisak, visoki radni i psihološki zahtjevi, mala raznolikost zadataka, sukob uloga, niska autonomija, negativan odnos medicinske sestre i liječnika, loša podrška voditelja službe, loše vodstvo, negativan timski odnos i nesigurnost posla (24). U istraživanju koje je proučavalo, inače zanemarene, čimbenike koji pridonose sindromu sagorijevanja u medicinskih sestara, izdvojeni su nedovoljno priznanje važnosti zadataka koje medicinske sestre obavljaju, stereotipi o ženama i prekomjerna birokracija (25). Kao ozbiljne posljedice sagorijevanja identificirana je smanjena kvaliteta izvedbe posla, lošija kvaliteta zdravstvene njege, smanjena sigurnost pacijenta, veći rizik od štetnih događaja, negativno iskustvo pacijenta, pogreške u liječenju, infekcije i namjera da osoba napusti radno mjesto (24). Obrasci identificirani ovim studijama dosljedno pokazuju da su nepovoljne karakteristike posla - veliko opterećenje, nedovoljan broj osoblja, duge smjene i nizak stupanj kontrole - povezane sa sindrom izgaranja u medicinskih sestara.

Kako smanjiti posljedice sindroma sagorijevanja?

Potencijalne posljedice sindroma sagorijevanja za osoblje i pacijente su ozbiljne. Kao faktor na koji se može utjecati kako bi se smanjila stopa sindroma sagorijevanja zdravstvenog osoblja, ističe se organizacija posla, budući da se pokazalo kako burnout više ovisi o okolnostima radnog mjesta, nego o strukturi ličnosti (26). Dobra organizacija posla, rotacija osoblja, aktivno slušanje osobe te pošteda od teških zadataka ako je potrebno, mogla bi pridonijeti da do sindroma sagorijevanja niti ne dođe (27-29). Isto tako, profesionalna samoefikasnost izdvojena je kao učinkovit mehanizam suočavanja sa stresom izazvanim nepovoljnim radnim uvjetima, pa bi organizacije trebale pružiti medicinskim sestrama mogućnosti izrade strategije suočavanja sa stresom za upravljanje zahtjevima posla i teškim međuljudskim interakcijama (30).

Strategije nošenja sa stresom su moderirajući čimbenici koji mogu oporaviti gratifikaciju suosjećanja među medicinskim sestrama koje rade u jedinicama intenzivne skrbi (31). Ova studija naglašava potrebu za dizajniranjem ciljanih intervencije na nacionalnoj razini za jačanje otpornosti i poticanje posttraumatskog rasta medicinskih sestara i liječnika, posebice onih na prvoj liniji. Primjer dobre prakse mogu biti Sjedinjene Države koje su 2020. godine usvojile "Zakon o zaštiti pružatelja zdravstvenih usluga dr. Lorna Breen" (engl. Lorna Breen Health Care Provider Protection Act). Ovim se prijedlogom zakona od Ministarstva zdravstva i socijalnih usluga (HHS) zahtijeva poduzimanje potrebnih mjera za poboljšanje mentalnog zdravlja i sprječavanje sindroma izgaranja među pružateljima zdravstvenih usluga. HHS mora dodijeliti bespovratna sredstva školama za zdravstvena zanimanja, državnim ili lokalnim vlastima ili neprofitnim organizacijama, kako bi pružio obuku pružateljima zdravstvenih usluga o prevenciji samoubojstava, drugim pitanjima zdravstvenog ponašanja i strategijama, dajući prednost onima koji rade izravno s oboljelim od bolesti COVID-19, da uspostave ili prošire programe za promicanje mentalnog zdravlja među pružateljima zdravstvenih usluga koji su uključeni u napore na COVID-19. Nadalje, HHS također treba proučiti pitanja koja se odnose na burnout i razviti političke preporuke o sprječavanju sagorijevanja i poboljšanju mentalnog i bihevioralnog zdravlja među pružateljima zdravstvenih usluga, uklanjanju prepreka pristupu skrbi i liječenju, kao i utvrđivanju strategija za promicanje otpornosti na stres. Uz to, Centri za kontrolu i prevenciju bolesti (engl. CDC) moraju provesti kampanju kojom će potaknuti pružatelje zdravstvenih usluga da potraže podršku i liječenje zbog mentalnih i bihevioralnih zdravstvenih problema (32).

Za sindrom sagorijevanja poznato je da je u velikoj mjeri prisutan među zdravstvenim radnicima, a mogućnost za njegovu pojavu povećao je dodatni stres u poslu izazvanim pandemijom bolesti COVID-19. Brojke koje govore o velikom postotku zdravstvenih radnika zahvaćenih burnout sindromom pozivaju na žurnost u primjeni mjera prevencija, kao i kvalitetnih terapijskih pristupa za liječenje sindroma sagorijevanja u medicinskih sestara i liječnika. Postoji niz čimbenika koji djeluju protektivno u smislu razvoja i podržavanja otpornosti (engl. resilience), kao i niz čimbenika koji djeluju disruptivno na psihičko i tjelesno funkcioniranje. Otpornost i zdravi mehanizmi suočavanja sa stresom imaju protektivnu ulogu, ublažavaju posljedica stresa, kao i razinu traumatizacije stresnim događajima (33). Zbog toga je najpogodniji način za prevenciju sindroma sagorijevanja stavljanje fokusa na razvijanje pozitivnih psiholoških karakteristika osobe za nošenje sa stresom te modifikacija poslovnog okruženja u smjeru boljih uvjeta rada, a ne zasebni rad na jednom čimbeniku (4, 34). U istraživanjima se pokazalo kako je većina zdravstvenih radnika u burnout u otporu prema programima koje nudi njihova institucija za liječenje i prevenciju sindroma sagorijevanja, jer se često fokusiraju na trenutno olakšanje određenog simptoma, a ne raščlanjuju temeljne faktore, posebice na osobnoj razini i razini organizacije koji su doveli do distresa (13). Zdravstvene radnike kojima je značajno narušeno mentalno zdravlje zbog sindroma sagorijevanja, potrebno je uputiti na rehabilitaciju s ciljem oporavka radne i profesionalne sposobnosti. Glavna svrha liječenja u rehabilitaciji sindroma sagorijevanja prekidanje je začaranog kruga gubitka nečijih resursa što dovodi do još većeg izgaranja (34). Potrebna je strategija na nacionalnoj razini koja će služiti podršci, motivaciji, zaštiti i edukaciji zdravstvenih radnika o ovim bitnim pitanjima, čemu mogu služiti primjeri dobre prakse iz drugih zemalja (npr. SAD), koje su prepoznale važnost u sprječavanju i liječenju sindroma sagorijevanja.

Prikupljeni podaci potvrđuju kako je od velikog značenja pravovremeno razviti strategije prevencije, liječenja i rehabilitacije osoba sa sindromom sagorijevanja, čime bi se održalo mentalno zdravlje medicinskog osoblja, ali i kvaliteta skrbi koja se pruža pacijentima unutar zdravstvenog sustava.

LITERATURA